REUTERS/Paul Childs
REUTERS/Paul Childs

Gospodin

Vrijeme Čitanja: 4min | čet. 15.09.22. | 18:18

Rogere, kada krene Laver cup, znaj da će s tobom, kroz svaki poen, svaki forhend i bekend biti cijela jedna generacija koja je zbog tebe zavoljela ovaj sport. Oni stariji su imali Lavera, Lendla, Borga, Samprasa, Agassija. Mi smo imali tebe.

Postoje ti tekstovi koje je teže napisati nego one druge. Kada vas prazna stranica prijeteći promatra s ekrana, kada se ruka, sportskim žargonom rečeno - stisne, a riječi nikako da krenu kapati s tipkovnice.

Može to biti iz nekog sasvim nasumičnog razloga, poznatom samo autoru. Može to biti i jer se radi o nekome bliskom ili naročito važnom. A može se dogoditi, kao što je to ovdje slučaj, da se radi o čovjeku kojeg ste idealizirali tijekom cijele njegove karijere i za kojeg imate osjećaj da ste ga poznavali, iako mu nikada niste imali prilike stisnuti ruku.

„Trener uvijek ima pravo na jednog svog“, reći će trener svih trenera Ćiro Blažević aludirajući na to da se na spisku redovito pronađe jedno ime koje kritičari i javnost dočekaju na nož, ali na kojeg je selektor „slab“.

Tako je sada u ovom slučaju. Roger Federer se, naime, umirovio.

Kada je redakcijski kolega javio vijest, trebalo je par minuta proći da procesuiramo tu informaciju.

„Čovječe, Federer se umirovio“, „Kakav je to majstor bio“, „Gospodin“, počele su stizati poruke.

REUTERS/Hannah MckayREUTERS/Hannah Mckay

I tek kada napraviš maleni odmak od svega, shvatiš koliki je Federer imao značaj. I da svatko kome je On bio pojam tenisa, gospoštvine i sporta uopće, ima barem jednu sličicu koja će zauvijek ostati urezana u memoriji.

Meni će ostati urezana tri momenta. Znate ona za koja točno znate gdje ste i s kim bili i što ste sve radili taj dan. One u koje ubrajamo povijesno sretne trenutke poput Francuske 1998., Rusije 2018., Ivaniševićevog Wimbledona ili one tragične, poput Draženove smrti.

U dva od tri „moja momenta“ s njim, Federer je, naime, izgubio. Možda i to dovoljno govori o njegovoj veličini…

Prvi je s US Opena 2011., a prije tri dana se navršilo točno 11 godina od tog meča. Ta rujanska večer je bila prohladna i kišovita, a tamo u Flushing Meadowsu je Federer imao dvije meč lopte u petom setu protiv Novaka Đokovića (prvi peti set do tada odigran u njihovim mečevima) i djelovalo je kao da nikako to ne može izgubiti. Ali Novak se nevjerojatno vratio i odjurio do pobjede.

Drugi je s onog povijesnog okršaja koji je podsjetio na gladijatorsku borbu s Wimbledona 2008. protiv Rafe Nadala. Mnogima je i dan danas to ostao najbolji teniski meč ikada odigran. Iz njega je na koncu kao pobjednik izašao Španjolac, ali svatko tko je pratio taj meč je u tom trenutku bio svjestan da je pratio nešto povijesno i veliko. Vrijeme je pokazalo da su apsolutno bili u pravu.

I posljednji je s onog ranojutarnjeg Australian Opena 2018. kada se u rekordnom roku spremio nakon ozljede, izašao na teren i otišao do kraja. S druge strane mreže je stajao Marin Čilić i pružio je veliki otpor, no na kraju je ipak Roger u trofejne vitrine arhivirao 20. Grand Slam naslov.

Ujedno i posljednji.

Jednom prilikom mi je cijenjeni kolega pričao svoje dojmove s Rogerove press konferencije nakon pobjede nad Čilićem u finalu Wimbledona, a koja puno toga govori.

„Nakon meča je mirno ostao odgovarati na sva novinarska pitanja koliko god pametna ili manje pametna bila i bez obzira iz koje redakcije je taj novinar dolazio. Engleski, francuski, njemački… Nije bilo bitno. Nakon dvoipol satnog rešetanja, je on u šali upitao 'Pa zar je to već gotovo? Doista nemate više šta pitati'. Sjajan tip“, prepričat će mi kolega.

Svi smo nekako znali da je kraj blizu, ali odbijali smo pomisao na to da će se On umiroviti. Iako su 42 na leđima, iako je u zadnje tri više vremena proveo na operacijskom stolu nego na terenu. Nekako je bilo teško priznati si da je to –to.

Ali uslijedilo je neizbježno. Umirovio se čovjek koji je s reketom u rukama oslikavao nevjerojatne poene. Čiji je elegantni korak stizao svaku lopticu, a da se pritom na njegovom licu nije pojavila ni kap znoja.

Roger Federer je u svakom meču htio dokazati da njegov tenis i dalje može rasti. Da u najstresnijim trenucima zna i može odigrati najbolji poen. Kada ste ga stjerali u škripac, On bi se, u pravilu, iz njega izvlačio nevjerojatnim udarcima.

Kada je bio na terenu, doimao se opuštenim, sretnim i odlučnim. Pravi gospodin u svakom smislu.

I kada će se na kraju svoditi računi, Federer će statistički najlošije stajati u odnosu na svoje kompanjone iz „zlatne ere tenisa“ – Đokovića i Nadala. Nit će imati najviše Grand Slamova nit će imati najbolje omjere protiv njih dvojice.

Ali u bilježnicama mnogih, on će i dalje biti GOAT, najbolji svih vremena. Jer oni koji su odrastali s njim, bez uvrede ikome, i dalje se vode jednostavnom jednadžbom: Federer = tenis.

I zato, Rogere, hvala ti što si jednoj generaciji bio idol. Što smo se s tobom veselili i plakali. I živcirali. Uh, koliko smo se živcirali… Ali smo i slavili. I tu ne mislim na naslove i trofeje. Slavili smo tenis. Slavili smo te jer si došao najbliže spajanju sporta i umjetnosti.

I Rogere, kada krene Laver cup, znaj da će s tobom, kroz svaki poen, svaki forhend i bekend biti cijela jedna generacija koja je zbog tebe zavoljela ovaj sport. Oni stariji su imali Lavera, Lendla, Borga, Samprasa, Agassija. Mi smo imali tebe.

Idemo odraditi i taj posljednji ples s tobom. Pa onda odjahati u suton. Vožnja je, Rogere, bila predivna. Hvala za uspomene, Gospodine.


Tagovi

Roger FedererRafael NadalNovak Đokovićizdvajamo

Ostale Vijesti